Prema ovoj autorici, kapitalistički sustav ovisi o kupnji, odnosno potrošnji članova društva, pri čemu je riječ o potrošnji velikog broja artikala koje potrošač zapravo ne treba. Da bi osoba upala u potrošačku groznicu mora se osjećati frustriranom, jer ako je zadovoljna sobom neće kupovati više no što je nužno: kilu kruha i litru mlijeka, te odjeću koja će ju štititi od hladnoće.

Frustrirani ljudi = najbolji potrošači

Naomi Wolf navodi velik broj žena posjeduje sve više ekonomski dobara, sredstava, više prilika i više zakonskih prava nego ikada prije u povijesti, no kada je riječ o tijelu, većina žena se osjeća puno gore od svojih neemancipiranih baki.

Proizlazi da se u kupovinu odlazi onda kada smo u depresiji. Sustav želi potrošače, ali zapravo želi frustrirane potrošače, stoga je nužno stvoriti nedokučiv model ljepote kojemu ćemo težiti, ali kojega zapravo nikada nećemo dostići, poput vječne mladosti ili vitkosti. Nesvjesno, ljudsku frustraciju i želju za kupovinom potiču reklame u kojima se pojavljuju mlada, vitka i nasmijana lica bez bora (koja reklamiraju kreme za bore i kreme protiv anticelulita), modne revije na kojima modele nose manekenke, gotovo prozirne mršavice, a frustriranost mitom o ljepoti koji ne možemo tako lako postići (ili barem ne bez puno odricanja) ljude navodi na trošenje.

Sve dok je tako, ljudi će svoj novac više trošiti na kreme protiv bora, anticelulitne kreme, odjeću, nakit, donje rublje, cigarete (jer smiruju), vitamine i antidepresive kako bi se osjećali bolje i mlađe i približili se svome mitu ljepote.